Slušam tako našu premijerku Jadranku kako je konačno "priznala" na javnoj televiziji kako nam je teško, kako je recesija i kriza rezultat globalizacije, ali i stranke na vlasti koja "kao" nije dovoljno dobro rješavala neke probleme, odnosno da su se neke stvari stavljale pod "tepih". I što to meni osobno znači i 320-tisućama nezaposlenih ljudi u ovoj maloj zemlji? Činili su malo ili ništa da do toga ne dođe. Ljudi i dalje ostaju bez posla, firme propadaju iz dana u dan, mnogi rade, a ne primaju plaću ili im kasni dva ili tri mjeseca. Ona razgovara na vladi, pričaju o problemima, "kao" svjesni su teške situacije, "kao" pokušavaju ugasiti "vatru" dolijevanjem benzina ili nafte, krizni porez ne žele ukinuti, a stalno se najavljuju poskupljenje ovoga ili onoga. Što meni i armiji nezaposlenih znači šturo priznanje premijerke da je i stranka na vlasti kriva velikim dijelom za ovo stanje, a koja se tako lijepo oblači, tako lijepo priča, tako se lijepo smije, tako je lijepo prikazuju na televiziji? Jesmo li zbilja tako jadna zemlja i zbilja nemamo stručnjake koji bi nam mogli pomoći? A uvozimo sve i svašta pa zašto onda ne uvezemo i stručnjake iz Japana ili Amerike pa neka nam pomognu! Apsurd: Evo vam moje situacije, pa na temelju moje, procijenite sve one koji su ostali bez posla i koji ovih dana i svaki dan ostaju bez posla. Mnogo je ljudi mojih godina to jest četrdesetih i pedesetih koji ostaju bez posla. U zavisnosti od staža imaju pravo na novčanu nadoknadu preko Zavoda za zapošljavanje. I to vam traje otprilike 12, 15 ili možda 17 mjeseci (u zavisnosti od godina staža) i znate kako to ide na Zavodu za zapošljavanje? Prva tri mjeseca dobivate 70 posto plaće, pa naredno tri mjeseca 50% i ostatak 1200 kuna ili koju kunu više. U 8. mjesecu ove godine meni i mnogima drugima istječe rok za novčanu naknadu sa burze, tih jadnih 1200 kuna i tada više nemam nikakva primanja, ni ja ni mnogi drugi. Do mirovine imam još 17 godina rada, posla nema ili ga je nemoguće naći i tko te hoće uzeti u pedesetim godinama života? Svi bi samo mlade, sposobne, po mogućnosti sa autom, sa iskustvom i takve bedastoće! I što sada? Što nakon 8 mjeseci ove godine kada mi istječe rok za novčanu naknadu? Rješenje je da se zaposlim i da radim - ali!? Vjerujete da mi je već bedasto pisati životopise, da mi je glupo hodati na informativne razgovore za posao, jer kada čuju za moje godine, odmah mi kažu: javit ćemo vam se, obavijestit ćemo vas, zvat ćemo vas, dobit ćete pismeni odgovor na kućnu adresu, itd. Jednoj sam tajnici rekao ma brus ćete mi javiti bilo pozitivno, bilo negativno. Drugoj sam rekao "moš mislit", itd. Gubim živce i nervozan sam jer sam navikao da radim, a ne da "Bogu kradem dane"! Za sada me spašava mamina mirovina, ali kada odbijem sve troškove, čekove i kredit vrlo malo ostane za život, a što je najgore mamina parkinsonova bolest toliko napreduje da sam se već "pomirio sa najgorom" situacijom što čovjeka može da snađe. I što je najgore mama troši jako puno lijekova i iako plaćamo dopunsko osiguranje svaki lijek plaćam od 17 kuna, 32 kune, 57 kuna pa do vitamina koji su po 70 kuna. Ja se pitam kako sve to ipak uspijem izdržati (momentalno je mama u bolnici) i iako su ljudi u bolnici i osoblje ljubazni, susretljivi i dragi - svaka im čast i hvala, ali u našoj bolnici ničega nema. Sve morate donijeti sami, od sapuna, ručnika, papuča, spavačica i milijun drugih stvari - a sve to košta. Naravno da sestre, tehničari i doktori tome nisu krivi, nego cijeli naš zdravstveni sistem. Netko je jednom rekao: "sve više i više plaćamo to naše zdravstvo - a za protuuslugu dobivamo sve manje i manje"! I dok čujem Milinovića kako lijepo priča na televiziji - ja mislim da taj čovjek nema veze sa realnošću. Mi se često puta ljutimo na osoblje u bolnicama a nisu oni krivi, što imamo tako loš sistem koji ne funkcionira ni najmanje. Zaključak: Ako ne nađem posao, do 8. mjeseca ove godine, kada mi prestaju sva novčana primanja, to jest 1200 kuna sa Zavoda za zapošljavanje - recite mi što mi je raditi? Što? Hoću li postati socijalni slučaj? Hoću li hodati od rodbine do rodbine na ručak ili večeru ili da im nešto pomognem da se nahranim! Travu i asfalt jesti ne mogu. Što ako mama u međuvremenu umre, a sve mi nešto govori u srcu i duši da su njeni dani odbrojani. Znam, jako grubo zvuči, ali to je moja realnost! Hoću li biti prisiljen krasti u trgovinama kruh i mlijeko da se pošteno najedem? Hoće li mi isključiti struju jer neću moći plaćati čekove? Ukinut će mi telefon, internet, mobitel, televizor, ostat ću bez auta. A u jednoj Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji imaš pravo na novčanu naknadu tako dugo dok ne nađeš posao ili ti ga država nađe! Gdje smo mi u Hrvatskoj? Gdje? Kunemo se Europom, toliko želimo u nju, a nismo riješili milijun stvari u našoj zemlji. Nisam samo ja u takvoj situaciji nego jako puno ljudi, pa ovu kolumnu posvećujem svima onima kojima je teško. Firma je propala, a poslodavcu nije pala ni dlaka sa glave - a tko šljivi radnike ili djelatnike kako vam drago?! Lijepa realnost! Ako se nešto pod hitno ne promijeni u ovoj državi ja doista ne znam kako ću dalje - ali ne samo ja, nego i tisuće i tisuće drugih! Gdje je rješenje? Gdje?