Neminovno je da se u govoru o evoluciji ne spomenu imena C. Darwina,  J.B. Lamarcka i naravno filozofa prije njih. Evolucijske misli javile su se već u staroj Grčkoj. Osobito su se ovim pitanjima u staroj grčkoj bavili Aristotel, Heraklit i Empedoklo. U XVIII. stoljeću Carl Linne zastupa jedno kreacionističko razmišljanje prema kojem vrsta ima onoliko koliko ih je od početka stvoreno. U 18. stoljeću  Comte de Buffon izražava misao o promjeni vrsta, s obzirom na to da se radi o različitosti i sličnosti biljaka i životinja. Njegovo je mišljenje na neki način najsličnije Darwinovoj teoriji o evoluciji. Na prirodoslovce XVIII. st. znatno je  utjecao Leibnizov "zakon kontinuiteta" ili neprekidnosti,  po kojem priroda ne pravi skokove, već je u njoj sve povezano postupnim prijelazima.

J.B.Lamarck prvi je zastupao ideju da su sva živa bića  nastala postupnim razvojem. Prema Lamarckovoj hipotezi prvi put se spominje da se živi svijet mijenja, tj. da se mijenja od jednostavnijih oblika prema  složenijima. Lamarck smatra da određeni organi postupno kržljaju ili se razvijaju, ovisno o tome koliko se upotrebljavaju, a ta njihova upotreba ovisi o  potrebama i uvjetima sredine u kojoj određeni organizam živi, te na taj način Lamarck sve svodi na jedan uzrok koji je fizički.

Cjelokupni Darwinov rad na području evolucije nije samo plod njegovih postavki i razmišljanja, već više možda zrcalo kulture njegova vremena. Darwinov pojam  evolucije težak je udarac determinizmu (Pierre- Simon Laplace) i finalizmu ( Jean Baptiste Lamarck). Njegova  teorija evolucije poziva se ponajprije na prirodni odabir ili selekciju koja uništava jedinke slabije prilagođene uvjetima života, a podupire one bolje prilagođene. Individualne varijacije koje ulaze u proces selekcije mogu, po Darwinovu mišljenju, biti determinirane vanjskim (okoliš) i unutarnjim (poslije nazvanim genetičkim faktorima). Darwin spominje dvije važne komponente koje su utjecale na promjene vrsta: varijaciju i selekcija ili prirodni odabir. Prema  varijabilnosti  oblici vrsta nisu stalni, već se putem jedne ili više mutacija na genima potomci bar malo  razlikuju od svojih roditelja.

Drugi aspekt  Darwinove teorije, odnosno prirodni odabir, odnosi se na borbu za život prema kojoj među živim bićima dolazi do snažne konkurencije među organizmima, te preživljavaju one vrste koje imaju više potencijala za život i koje su više prilagođene prostoru na kojem žive, dok su one slabije usmjerene na propast. Darwin je ovu teoriju zastupao kako u odnosu na biljke i životinje tako i u odnosu na čovjeka.  Ono što je iz Darwinove koncepcije biološke evolucije bilo isključeno jest svaka teleologija, koju on zamjenjuje uvođenjem  kategorije vremena u prostor evolucije. Nakon Darwina uslijedilo je zanimanje za evoluciju na širem području znanosti.

Postupno su  „razvoju“ misli o evoluciji organizama, uključivo i čovjeka, omogućila   Haeckelova istraživanja kao i istraživanja Herberta Spencera te mnogih drugih neodarvinista  ( Huxley, Monod, Jacob, Mayr, Dobhzansky). Ovi su znanstvenici zapravo mišljenja, da je stvaranje organa ili funkcija «djelo» selekcije, iako i njihova mišljenja i pretpostavke ne mogu sa preciznošću odrediti jedno konkretno polazište i ostati samo pri tome. Darvinizam je osobito veliki značaj dobio «zahvaljujući» neodarvinistima. On utječe na socijalne i kulturne prilike svog vremena i ostavlja posljedice. Tako se npr. pod utjecajem H.Spencera koji svoju koncepciju evolucije razvija organicistički, razvija socijalni darvinizam čiji je osnovni argument bio da je napredak rezultat društvene borbe gdje pobjeđuje zakon moćnoga. Utjecaj  socijalnog darviizma odrazio se u velikoj mjeri i na moderni racionalizam.
Naravno ova je teorija u početku izazvala mnoga proturječja između kršćana i pristaša nove evolucionostičke teorije, jer se nakon zastupanja kranjeg oblika kreacionizma koji je stvaranje tumačio jedino kao znanstvenu pretpostavku, kao oblik revolta, pojavio evolucionizam, koji je opet sa svoje strane polazio u potpunosti od materije i odbacivao svaki doticaj sa Transendentnim.

Dakle bio je potreban dijalog, kao što je i danas potreban, jer se radi o dva potpuno različita prikaza postanka svijeta i čovjeka, koja mogu po sebi biti  različita i beskompromisna, ali se ona ipak u nečemu i poklapaju. Ako u ničem drugome, onda bar u tome što zastupanje samo jednog mišljenja ne vodi prema razumijevanju postanka čovjeka. Upravo nam o tome piše i papa Pio XII  u svojoj enciklici Humani generis : «…Teolozima i katoličkim filozofima  koji imaju tešku zadaću čuvati božansku i ljudsku istinu te je usađivati u duše ljudi, nije dopušteno ignorirati, zanemarivati ova mišljenja koja više ili manje skreću s pravog puta. Štoviše, oni ta ista mišljenja trebaju razvidjeti, bilo zato jer se bolesti prikladno ne liječe ako se prije valjano ne upoznaju, bilo zato što se u tim krivim nazorima ponegdje krije nešto istine, ili napokon zato jer izazivaju duh da dublje istraži i ispita neke istine, bilo filozofske bilo teološke...“  Prema tome na neki se način ne niječe hipoteza o porijeklu ljudskog tijela koju zastupaju prirodne znanosti, ali ni učenje Crkve, da je Stvoritelj svake duhovne duše, Bog.

Filozofska razmišljanja o prirodi
Upravo Darwinova teorija dolazi u sukob s Aristotelovom. Aristotel je smatrao da su sva živa bića oduvijek i stalna.  Kod Aristotela je narav odgovorna za stalnost vrste. Kod Darwina nema nutarnjeg principa koji bi vrsti jamčio stalnost. Kako je kod Aristotela narav jedna i nepromjenljiva, nelogično je kako se neka vrsta može mijenjati u potpunosti.  U tom smislu moguće su manje promjene, ali nikako ne promjene u naravi. Jer čovjek je u svojoj naravi čovjek unatoč razlikama u boji kože, mjestu stanovanja, vrsti posla koju obavlja, religiji ili vjeri. Stoga je lako zaključiti da je pojam vrste u filozofijskom smislu drugačiji od onoga u prirodoslovnom.

Važno je napomenuti da se cjelokupno biološko događanje shvaća kao proces. Tako se  i priroda u znanstvenom pogledu shvaća kao proces. U antici prema Aristotelovu mišljenju priroda  se shvaćala kao jedno organizirano djelovanje koje je povezano sa svojim pokretačem. Srednjovjekovna je misao o prirodi pod utjecajem različitih elemenata. Nju se shvaća statički, te kao takva ne ulazi u svijet događanja. U tom smislu priroda je lišena svog dinamizma, ona kao takva ne ulazi u povijesno događanje, u život. Tek u novije vrijeme Teilhard de Chardin  shvaća pojam  prirode, kao jedno zbiljsko događanje, jednu promjenu, koja svoj konačni smisao ima u povijesti. Upravo ovakva slika prirode doprinijela je boljem razumijevanju  teorije evolucije, gdje čovjek ne može biti iznimka u prirodnom događanju. Prema tome priroda je za teologiju stvorenje. Kad se nju shvati kao ontološku strukturu, onda se pod tim podrazumijeva da njezino bivanje ovisi o činu Božjeg stvaranja.

Tako se prirodu ne može shvatiti samo kao sirovinu, a još manje čovjeka, kao dio te prirode. Da čovjek ne bi ostao samo dio prirode važno je također definirati njegovu ontološko-transcendentalnu narav.  Jedino se iz metafizičke naravi čovjeka može izvesti jedinstvenost, neponovljivost i svrhovitost, odnosno pravo značenje identiteta ljudske osobe jer metafizička narav osobe ne isključuje njenu biološku narav, budući da je materija (biološka narav) konstitutivni element metafizičke naravi. Potrebno je, stoga, izaći iz vrtloga dualizma, čemu nije doprinijela samo grčka filozofija (sarks, psyhe), već i Decartovo objašnjenje stvarnosti kao  res extensa (materija) i res cogitans (duh), gdje upravo dualizam dovodi do problema ontološkog statusa osobe kao cjeline.

 Komentari   |    Facebook komentari