Danas je 9. siječnja, povijesni dan za Međimurje. Odlukom Hrvatskoga sabora od 2005.godine u Hrvatskoj se obilježava kao spomendan – Dan donošenja Rezolucije o odcjepljenju Međimurja od mađarske države.Što danas nama koji živimo u Međimurju znači taj dan? Koliko smo sami svjesni o značaju naših povijesnih ličnosti, značaju Međimurja u Hrvatskoj, ali i europskoj povijesti? Koliko, zapravo, poznajemo međimursku povijest?U razgovoru s našim žiteljima, značaj 9. siječnja ne izaziva veliku pozornost. O liku i djelu dr. Ivana Novaka gotovo da se i ne zna. Stoga ću u ovoj kolumni pokušati čitateljima približiti događaje i značaj tog dana te nastojati stvoriti percepciju potrebe obilježavanja spomendana kako bi cijelu hrvatsku javnost podsjetili na težak put i tešku povijest Međimurja u svojstvu nacionalne pripadnosti i potrebe dokazivanja da smo Hrvati i da pripadamo Hrvatskoj. Jer upravo zahvaljujući tom danu i dr. Ivanu Novaku kao i povijesnih činjenica te svega onoga što se događalo 1918. godine, Međimurje je danas čvršće nego ikad usidreno u krug stabilnih i vjerodostojnih hrvatskih županija. Slikovito, kroz povijest je granica Hrvatske često završavala na Dravi a zahvaljujući dr. Novaku ona je danas na Muri. Nakon završetka 1. svjetskog rata rijeka Drava je bila proglašena linijom koje vojske u sukobu i ratu nesmiju prelaziti. Sedam dana prije toga iz Međimurja su se povukli mađari, mađarska vojska i žandarmerija očekujući ulazak vojske preko Drave. Što se sve tih dana zbivalo u zagrebu i u Narodnom vijeću teško je raščlaniti do kraja ali je činjenica da nitko nije imao volje ni političke hrabrosti ni spremnosti da već tada progovori o Međimurju kao neospornom dijelu Hrvatske. Nakon 7 dana kad su Mađari vidjeli da se Drava ne prelazi vratili su se sa svojom žandarmerijom i vojskom u Međimurje i napravili pravi pokolj. Do sada je utvrđeno 110 imena i prezimena osoba koje su strijeljali, vješali ili usmrtili na neki drugi način u svega par dana njihovog povratka nakon bijega.Uz jedan propali pokušaj vojnog oslobađanja Međimurja akcija koja je urodila plodom bila je izvedena 24.prosinca 1918. godine kad je oko 3000 hrvatskih vojnika kojima je zapovijedao potpukovnik Slavko Kvaternik uspjela u kratkoj vojnoj akciji osloboditi vojno Međimurje i time riješiti problem koji je za narodno vijeće u Zagrebu bio očito nerješiv. Znamo da je 1.prosinca 1918.godine praktički stvorena Kraljevina SHS bez Međimurja.Ta vojna akcija omogućila je održavanje niza skupova i skupština po većim međimurskim mjestima da bi rezultat svega bio 9. siječanj 1919.godine kad se na Franjevačkom trgu u Čakovcu skupilo 10 000 ljudi, što je ogromna brojka za te prilike, te je donešena Rezolucija o odcjepljenju od mađarske države i pripojenje matici Hrvatskoj. Tom rezolucijom izbjegnute su i razne međunarodne arbitraže, pregovori i mirovni sporazumi. Naime, i tog 9. siječnja pa sve do 4. lipnja 1920.godine neizvjesnost Međimurja je trajala jer je tek tada Versajskim ugovorom ili u povijesnim dokumentima zapisano TRIJANONSKIM ugovorom gdje su Mađari stavili potpis da se odriču Međimurja i da on pripada Hrvatskoj. A ono što je zanimljivo je način na koji se tim ugovorom dokazivalo da u Međimurju žive Hrvati a ne Mađari. To su narodne pjesme zabilježene u zbirkama dr.Vinka Žganca. Meni nije poznat nijedan drugi slučaj mirovnih pregovora ili ugovora u kojem su narodni običaji i narodne pjesme bile dokaz pripadnosti jednom narodu. I to je doprinos hrvatskoj državnosti tj. dokaz da se suverenitet jednog narodna posebice čuva kulturom.