Danas je 9. siječnja, povijesni dan za Međimurje. Odlukom Hrvatskoga sabora od 2005.godine u Hrvatskoj se obilježava kao spomendan – Dan donošenja Rezolucije o odcjepljenju Međimurja od mađarske države.

Što danas nama koji živimo u Međimurju znači taj dan? Koliko smo sami svjesni o značaju naših povijesnih ličnosti, značaju Međimurja u Hrvatskoj, ali i europskoj povijesti? Koliko, zapravo, poznajemo međimursku povijest?

U razgovoru s našim žiteljima, značaj 9. siječnja ne izaziva veliku pozornost. O liku i djelu dr. Ivana Novaka gotovo da se i ne zna. Stoga ću u ovoj kolumni pokušati čitateljima približiti događaje i značaj tog dana te nastojati stvoriti percepciju potrebe obilježavanja spomendana kako bi cijelu hrvatsku javnost podsjetili na težak put i tešku povijest Međimurja u svojstvu nacionalne pripadnosti i potrebe dokazivanja da smo Hrvati i da pripadamo Hrvatskoj. Jer upravo zahvaljujući tom danu i dr. Ivanu Novaku kao i povijesnih činjenica te svega onoga što se događalo 1918. godine, Međimurje je danas čvršće nego ikad usidreno u krug stabilnih i vjerodostojnih hrvatskih županija. Slikovito, kroz povijest je granica Hrvatske često završavala na Dravi a zahvaljujući dr. Novaku ona je danas na Muri.

Nakon završetka 1. svjetskog rata rijeka Drava je bila proglašena linijom koje vojske u sukobu i ratu nesmiju prelaziti. Sedam dana prije toga iz Međimurja su se povukli mađari, mađarska vojska i žandarmerija očekujući ulazak vojske preko Drave. Što se sve tih dana zbivalo u zagrebu i u Narodnom vijeću teško je raščlaniti do kraja ali je činjenica da nitko nije imao volje ni političke hrabrosti ni spremnosti da već tada progovori o Međimurju kao neospornom dijelu Hrvatske. Nakon 7 dana kad su Mađari vidjeli da se Drava ne prelazi vratili su se sa svojom žandarmerijom i vojskom u Međimurje i napravili pravi pokolj. Do sada je utvrđeno 110 imena i prezimena osoba koje su strijeljali, vješali ili usmrtili na neki drugi način u svega par dana njihovog povratka nakon bijega.

Uz jedan propali pokušaj vojnog oslobađanja Međimurja akcija koja je urodila plodom bila je izvedena 24.prosinca 1918. godine kad je oko 3000 hrvatskih vojnika kojima je zapovijedao potpukovnik Slavko Kvaternik uspjela u kratkoj vojnoj akciji osloboditi vojno Međimurje i time riješiti problem koji je za narodno vijeće u Zagrebu bio očito nerješiv. Znamo da je 1.prosinca 1918.godine praktički stvorena Kraljevina SHS bez Međimurja.

Ta vojna akcija omogućila je održavanje niza skupova i skupština po većim međimurskim mjestima da bi rezultat svega bio 9. siječanj 1919.godine kad se na Franjevačkom trgu u Čakovcu skupilo 10 000 ljudi, što je ogromna brojka za te prilike, te je donešena Rezolucija o odcjepljenju od mađarske države i pripojenje matici Hrvatskoj. Tom rezolucijom izbjegnute su i razne međunarodne arbitraže, pregovori i mirovni sporazumi. Naime, i tog 9. siječnja pa sve do 4. lipnja 1920.godine neizvjesnost Međimurja je trajala jer je tek tada Versajskim ugovorom ili u povijesnim dokumentima zapisano TRIJANONSKIM ugovorom gdje su Mađari stavili potpis da se odriču Međimurja i da on pripada Hrvatskoj. A ono što je zanimljivo je način na koji se tim ugovorom dokazivalo da u Međimurju žive Hrvati a ne Mađari. To su narodne pjesme zabilježene u zbirkama dr.Vinka Žganca. Meni nije poznat nijedan drugi slučaj mirovnih pregovora ili ugovora u kojem su narodni običaji i narodne pjesme bile dokaz pripadnosti jednom narodu. I to je doprinos hrvatskoj državnosti tj. dokaz da se suverenitet jednog narodna posebice čuva kulturom.  I zato često puta u druženjima s našim iseljenicima ili predstavljanju županije van njenih granica ističem da mi Međimurci kao zalog ulaska u europske integracije posebno u vrijeme opće globalizacije moramo čuvati svoj jezik, kulturu, običaje i tradiciju.

Zahvaljujući dr.Ivanu Novaku u ratom poharanom i od Mađara opljačkanom Međimurju je u škole uveden Hrvatski jezik, administracija na hrvatskom jeziku, počinju izlaziti Međimurske novine, međimurska pjesma postala je poznata u europi, školuju se veličine poput Slavenskog, Vrhonskog, Bezeredija….  
Gdje je paralela 1918.godine i 2005.godine kad je pokrenuta inicijativa da upravo 9.siječanj bude spomendan odlukom sabora? Upravo u Međimurcima. Da se Međimurci na čelu s dr.Novakom nisu aktivirali tih godina pitanje je gdje bi Međimurje danas bilo. S druge strane, da se Međimurci na čelu sa Dragutinom Lesarom nisu pokrenuli 2003.godine i zatražili da se pripojenje Međimurja Hrvatskoj trajno slavi kao spomendan i taj bi dan ostao kao nevažan u kalendaru važnijih događanja u Hrvatskoj. Danas smo pred trećim izazovom koji zahtijeva da se Međimurci opet snažnije aktiviraju upravo u očuvanju i stvaranju snažnije percepcije u hrvatskoj javnosti o važnosti tih događaja. Vi danas čak i u Hrvatskoj himni imate znakovit prikaz da je Hrvatska do Drave. Čini mi se da je to početkom 90-ih pokušao promijeniti tadašnji župan Marijan Ramušćak ali mu nije uspjelo.

Ja se slažem s onima koji kažu kako je baš kao i Hrvatska 1995.godine i Međimurje imalo svoju „Oluju“. Nažalost, do 1998.godine nije bilo ni političke mudrosti ali očito ni volje da se značajnije obilježi taj povijesni dan jer inicijativa u Županijskoj skupštini nije prošla. Kad je u Saboru na dnevnom redu bila odluka o obilježavanju spomendana pripojenja Istre matici Hrvatskoj, saborski zastupnici na inicijativu Dragutina Lesara a to su Željko Pavlic i Dragica Zgrebec podnijeli su amandman. Ja sam o tome razgovarao sa Lesarom koji mi je rekao da se prilikom zasjedanja hrvatske Vlade u Čakovcu 2005.godine obratio tadašnjem premijeru Sanaderu i rekao mu zašto se dodvorava Istrijanima a zaboravlja Međimurje te mu iznio razloge i argumente o tom danu. Najprije se vlast bojala da bi odlukom o spomendanu pripojenja  Međimurja Hrvatskoj imali političke probleme s Baranjom pa je zbog toga podnijet amandman, naravno, uz očekivanje da se on odbije. Ipak, tadašnji zastupnik HDZ-a Velimir Pleša uvjerio je svoje zastupnike u važnost tog dana te je amandman bez rasprave prihvaćen sa 89 glasova „za“ i 11 „suzdržanih“. Prema tome lakše se uvjerilo Sabor da Međimurje zaslužuje spomendan nego Županijsku skupštinu 1998. godine kad je bila 80. godišnjica tih zbivanja. Ne bih rekao da ovdje postoje neki dublji razlozi od onih da je najveći problem bio u nepoznavanju povijesti a zatim i strah da bi ta odluka imala implikacije na odnos Međimurja i Zagreba. Međutim, to mi moramo promijeniti da govorimo o tom danu i predstavimo značaj Međimurja svim našim žiteljima ali i široj javnosti. Naime, Međimurje je jedini dio Hrvatske koji je bez utjecaja ijedne političke stranke, dakle ljudi sami, organizirano donio povijesnu odluku. Tu nije bilo stranaka i politike. Ovdje je po prvi puta spontano otpjevana „Lijepa naša“. 

U ovoj kolumni o povijesti Međimurja ne želim politizirati ali je činjenica da je upravo HNS, 1998. godine, dao prijedlog Županijskoj skupštini Međimurske županije za obilježavanjem tog dana. Isto tako, HNS Nedelišća je dao inicijativu da se osnovna škola u Macincu nazove imenom dr.Ivana Novaka što je i učinjeno 23.prosinca 2002.godine.  Također, te 1998. godine na 80. obljetnicu pripojenja Međimurja Hrvatskoj ponovno je postavljena skulptura lava na grob dr. Ivana Novaka na gradskom groblju u Čakovcu koju su Mađari uništili 1941. godine. Skulptura je najprije postavljena 1934.godine i djelo je akademskog kipara Frane Kršinića. Skulpturu je pronašao Dragutin Lesar kod gospodina Josipa Muncija iz Čakovca koji pak je to dobio od Aleksandra Schulteisa jednog od utemeljitelja čakovečkog muzeja uz dosta druge opreme. Tadašnja ravnateljica knjižnice Ljubica Duić Jovanović pokazala je sliku te skulpturu gosp.Munciju, on je posumnjao da bi mogla biti u toj građi pa je tada na inicijativu zamjenika župana Lesara to uzeto, identificirano, odnijeto u klesarsku radionicu Čakoma i na njihovom spajanju je radio kamenoklesar Josip Sermek iz Čakovca.  1998.godine održana je i svečanost u Centru za kulturu sa scenskim prikazom tih događaja iz 1919.godine. Scenografiju je izradila Priska Kulčar a redatelj je bio Romano Bogdan.

Zbirka dokumenta o dr. Ivanu Novaku sastoji se od 2700 predmeta, rukopisa, tiskane građe i ostalog materijala kojoj je Knjižnici i čitaonici Čakovec poklonjena 1976. godine. Zanimljiv je i povijesni podatak da je do 1990. godine najduža ulica u Čakovcu bila Ulica dr. Ivana Novaka. Protezala se od današnje pizzerije Pipo, kroz ulicu Matice Hrvatske prema čakovečkim mlinovima pa kroz današnju Zrinsku Frankopansku  sve do današnjeg kružnog toka u Nedelišću. Naravno ta je ulica danas značajno kraća. Ovo su samo neki povijesni prikazi burnih dana iz međimurske povijesti. Zbog toga je i moj zadatak da kroz promociju Međimurja s jedne strane kao „horvatskog cvetnjaka“ a s druge strane zbog povijesnih činjenica i događaja ne dozvolimo više nikome da postavlja pitanje o tome treba li Međimurje imati status županije. Naime, u posljednje se vrijeme govori o nekakvom ukidanju županija. Osobno mislim da je to izašlo iz radionica usijanih političkih glava koje to koriste za prikupljanje jeftinih političkih bodova. Status županije ne ovisi o veličini županije ili broju stanovnika već najviše o njenim potencijalima i njenoj povijesti. A Međimurje više od bilo koje druge županije ima uvjete da taj status i zadrži.

 Komentari   |    Facebook komentari