18.11.2009. je točno 18 godina od tragedije koja je zadesila Vukovar sa svojih tada 15000 preostalih stanovnika koji su gotovo tri mjeseca živjeli pod zemljom odolijevajući sa svojim braniteljima daleko jačem neprijatelju. Osam dana prije pada Vukovara pali su Bogdanovci koji su bili zadnja veza sa slobodnim dijelom Hrvatske i jedina još preostala linija opskrbe za Vukovar. Već tada, 10. studenog bilo je svima koji su ostali unutra potpuno jasno da Vukovar još dugo ne može izdržati, a izdržao je doslovno bez ikakve opskrbe još punih 8 dana. Žrtvu koju su ti ljudi podnijeli za sve nas nikako ne smije ostati zaboravljena, a još manje korištena u nečije političke ili politikantske ciljeve pa ma kakovi oni bili.

Činjenica jest da su se stanovnici istočne Slavonije zajedno sa dragovoljcima iz cijele Hrvatske organizirali i oduprli golemom vojnom stroju koji je imao namjeru pokoriti cijelu Hrvatsku. To junaštvo i upornost malenog broja ljudi, i uz to slabo naoružanje, nekoliko je mjeseci držalo na mjestu cijelu jugoarmiju uz koju su bile i horde pljačkaša i koljača koji su svoje pravo lice pokazali nakon pada Vukovara iskazavši svoje divljaštvo nad nemoćnim ranjenicima iz bolnice koju su prije toga svakodnevno zasipali tisućama granata. Golgota koju su ti ljudi prošli zaslužuje poštovanje i divljenje svih građana Hrvatske koji su zahvaljujući upravo Vukovaru i prkosu njegovih branitelja i građana dobili dovoljno vremena da se kako tako naoružaju i dočekaju spremni neprijatelja koji je nakon Vukovara ostao bez daha pokazavši time sve svoje slabosti. Te slabosti su još uvijek slabo naoružanim braniteljima dale spoznaju da su agresori krvavi rat kojeg su započeli već na Vukovaru i izgubili.

Mnoštvo je tu malih, običnih ljudi koji su svojim junaštvima zaslužili da ih se otme zaboravu i na dostojan način prezentira svima, jer su upravo oni bili primjer svima ostalima kako se velikim srcem i bez nekog posebnog naoružanja mogu učiniti velika djela. Važan korak u priznavanju djela i zasluga samih Vukovaraca je i sa puno godina zakašnjenja postrojavanje vukovarske 204. brigade koja će zasigurno ostati u analima vojne doktrine, kao nešto što se već uvelike proučava na vojnim akademijama mnogih zemalja, jer ono što je 204. učinila na vukovarskom bojnom polju još u povijesti modernog ratovanja nije zabilježeno.

Za istaknuti je i sam narod Vukovara koji je prkoseći neprijatelju ostao u svom gradu sa svojim braniteljima do zadnjeg trenutka dijeleći zajedno tragičnu sudbinu svog grada i svih preživjelih od kojih su mnogi nakon predaje završili u koncetracijskim logorima. Pakao koji su ti ljudi prošli u logorima priča je svaka za sebe, ali ni na jedan način ne objašnjava zašto su mnogi susjedi odjednom i ničim izazvani postali zvijeri i koljači, i zašto je tzv. ta humana međunarodna zajednica uporno zatvarala oči pred zločinima u Hrvatskoj. Tragična priča sa Ovčare ide ravno na dušu svim ondašnjim predstavnicima te «humane» međunarodne zajednice jer nije spriječila bestijalnu egzekuciju vukovarskih ranjenika.

Mnogi ondašnji stanovnici Vukovara su nakon izgona i višegodišnjeg boravka u izbjeglištvu pronašli svoju novu budućnost i tako raseljeni u razne dijelove Hrvatske i svijeta sa tugom i sjetom gledaju na svoj grad u kojeg se ipak mnogi od njih nikada neće vratiti. Neki zato što još uvijek nemaju kamo, neki zato jer su započeli novi život u nekoj drugoj sredini, a neki i zato jer ne mogu podnijeti pomisao da će opet živjeti među onima koji su im toliko zla nanijeli.

Prilika je ovo, odnosno 18.11. i za spomen na Škabrnju u kojoj se na isti dan te godine dogodio zločin na sličan onom na Ovčari, gdje je horda pljačkaša i koljača pobila nedužne civile spalivši pri tome cijelo selo.

Zato poruka svima,
Neka ovaj dan (18.11.) ne bude samo puko sjećanje na jedan grad, njegove stanovnike i branitelje, ili pak dan kada ćemo tek protokola radi zapaliti svijeće ili položiti vijence i cvijeće.

Neka ovaj dan traje 365 dana, jer samo sjećanje i učenje iz svoje povijesti može biti jamstvo da se ona neće više nikada ponoviti.
Poklonimo se žrtvama, položimo cvijeće i zapalimo svijeće... u tišini... jer i...

Danas, i nakon 18 godina emocije mnogih Vukovaraca još uvijek su svježe, rane bolne , a žal za najmilijima koji su poginuli ili nestali isti kao da priča o toj tragediji još traje... a traje, i za mnoge neće nikad prestati pa ma koliko god se mi trudili...

 Komentari   |    Facebook komentari