Gledao sam neki dan TV. U pauzama između emisija reklame. Obično se za vrijeme reklama „isključim“ jer su agresivne i često nude rog pod svijeću. Da ne spominjem kako se ne reklamira gotovo ni jedan hrvatski proizvod („Kupujmo hrvatsko“ nam je odavno zabranila EU). Pažnju mi ipak privuče T-HT-e reklama „Zajedno smo jači“. Već šestu godinu za redom zaposlenici te bivše hrvatske tvrtke daju prijedloge kome će udijeliti donaciju. Na prvi pogled hvale vrijedna inicijativa. Gledam iskreni ponos i suosjećanje na licima radnika prema čijim se prijedlozima donacije dodjeljuju. I Međimurje je dobilo jednu donaciju za županijsku bolnicu. Kad je reklama prošla javile su mi se dvije misli i dvije slike. Misao 1. Napokon je i Međimurje negdje ravnopravno zastupljeno kad je Hrvatska u pitanju. A onda se prisjetim koliko su Međimurci ažurni platiše kad su čekovi u pitanju pa mi postane jasno da nas ovaj put nisu mogli zaobići. Slika 1. Priča kakva nije bila jer je izmišljena: Godina gospodnja - oko 1570. Sjedila tako gospoda oko stola u velikoj dvorani prelijepog dvorca u Gornjoj Stubici, čiji je vlasnik nedugo postao Franjo Tahy. „Kupio“ ga je pod blago rečeno sumnjivim okolnostima. Uz prepun stol raznih delicija započela je diskusija o narodu (kmetovima) koji živi na ovim prostorima. Povod za razgovor nije naravno bio užasan materijalni i pravno-socijalni položaj kmetova. Povod su bili novi nameti koje je naredio novi vlasnik – gospodar Tahy. Ubiranje poreza išlo je vrlo teško i nije u većini slučajeva bilo dragovoljno. Narod može biti gladan, ali ako je još i nezadovoljan moglo bi doći do problema – govorili su poreznici. Na tu temu čulo se raznih prijedloga. Od toga da tu „marvu“ treba istrijebiti, do toga da onda neće imati tko raditi za gospodu pa im zato treba dati da prežive. Na kraju su se svi složili da nameti moraju ostati, jer tko će puniti kasu? Ali narod je gladan – čulo se sa strane – možda mu možemo nešto od toga vratiti? Kako si glup – reče drugi – ako im počnemo vraćati, kmetovi će odmah shvatiti da smo im uzeli previše. Dajte im milodare ili milostinju – začuje se s druge strane stola – jer ljudski je pomagati nekoga tko sam nema dovoljno ili ne može sam brinuti za sebe. Ja neću okolo tražiti bokce – javi se opet onaj drugi – osim toga meni nije mjesto među njima. Ne moraš ih tražiti – opet će ovaj s druge srane stola – sjeti se samo koliko ih ima ispred crkvenih vrata svake nedjelje kad ideš na misu! Malo pomalo ideja se počela sviđati svima pa tako i napraviše. Od tada pa nadalje svaki je velmoža nosio kesu sitnih novaca koje bi podijelio bokcima za nedjeljne mise. Tako su kmetovima pokazivali da imaju srca. A nameti su i dalje tlačili kmetove, ali vlastela sada spava mirnim snom pravednika i dobročinitelja. Do čega je to dovelo – svi smo učili o godini 1573. Slika 2. Priča kakva nije bila jer je izmišljena: Godina gospodnja – oko 2005. Sjedila tako gospoda oko stola u velikoj dvorani prelijepe poslovne zgrade čiji je vlasnik nedugo postao hrvatski(dojče) telekom. Uz prepun stol raznih delicija započela je diskusija o narodu koji živi na ovim prostorima. Povod za razgovor nije naravno bio užasan materijalni i pravno-socijalni položaj stanovnika Lijepe naše. Povod su bile nove cijene telekomunikacijskih usluga. Nalazimo se pred problemima – završavao je svoje izlaganje predsjedavajući – cijene usluga koje su određene u centrali u Njemačkoj ne mogu se mijenjati. Mi se samo moramo pobrinuti za bolju naplatu. Da čujem vaše mišljenje. Čulo se raznih prijedloga. Od toga da ne treba sirotinji telefon, do toga da onda neće imati tko puniti kasu jer znamo kako veliki igrači plaćaju. Ali narod je gladan – čulo se sa strane – možda mu možemo nešto od toga vratiti? Cijene su ionako velike. Kako si glup – reče drugi – ako im počnemo vraćati, narod će odmah shvatiti da smo uzeli previše. Dajte im dobrovoljne donacije – začuje se s druge strane stola – jer ljudski je pomagati nekoga tko sam nema dovoljno ili ne može sam brinuti za sebe. A na taj način ćemo pokazati da marimo za običnog čovjeka. Ja neću okolo tražiti sirotinju – nadurila se gospođa iz PR-a. Niti nije vaše da ih tražite – opet će onaj sa strane – neka to urade naši zaposlenici. Ima puno udruga i ustanova kojima će pomoć dobro doći! Malo pomalo ideja se počela sviđati svima pa tako i napraviše. Od tada pa nadalje svaki zaposlenik ima dati svoj prijedlog za dobrotvornu akciju. Misao 2. Zar ih je počela peći savjest? Zar tako zbilja mogu mirnije spavati? Jer kako drugačije objasniti ovo: Hrvatski(dojče) telekom smo najprije podarili s kompletnom hrvatskom telefonijom i godišnjom zaradom od 1.000.000.000,00 (milijardu) eura, a nakon toga je T-HT nas podario s 1.000.000,00 (milijun) kuna donacija.