Školske zgrade od danas ponovo su bučne. Prvi dan nastave. Klinci su se odmorili kroz praznike i velika većina jedva je dočekala početak nove školske godine. Oni koji polaze prvi razred velikim očima gledaju oko sebe. Uzbuđeni su zbog škole. Do sada su im svi govorili što je to škola, što ih tu očekuje, kako se trebaju ponašati i tisuće drugih manje ili više korisnih savjeta. I sada su napokon ovdje. Potekla je i koja suza zbog straha. Stariji učenici razmjenjuju pozdrave s prijateljima od kojih neke nisu vidjeli dva mjeseca. Sve u svemu šarena i bučna gomila. I roditelji su odahnuli. Sada će im djeca barem pola dana biti zaokupljena nečim korisnim. Dosta je bilo izležavanja. Učitelji su također spremni za nove radne pobjede. Kroz ljeto su napunili baterije, a sindikati nisu pokrenuli štrajk jer neće biti smanjenja plaća. Čak je za sedmi mjesec došlo do korekcije koeficijenta koji je za sitnicu povećan. Oni „sretnici“ koji imaju dvadesetak godina staža zbog toga su za par kuna probili granicu od 6000 pa im sada povećanje plaće iznosi -240 kn jer plaćaju krizni porez od 4%. Ali kao što pjesma kaže „nije u šoldima sve“, pa se tako nitko zbog toga pretjerano ne uzbuđuje. Valjda su ponosni što će pomoći napuniti praznu Šukerovu blagajnu. Pred početak školske godine novine su se raspisale o racionalizaciji u školstvu. Kaže ministar da je došlo do komunikacijske greške i da neće doći do ukidanja osnovnih i područnih škola. Kakvo god objašnjenje bilo dobro je što neće biti ukidanja. I kod nas u Međimurju svako malo se načinje tema ukidanja područnih škola kao oblik uštede. Točno je da bi se takvim ukidanjem kratkoročno uspjelo uštedjeti neka sredstva. Međutim, ovdje se ne smiju zaboraviti dugoročne koristi. Navesti ću samo neke: manji broj učenika znači kvalitetniju nastavu (ide se prema individualizaciji u nastavi), česta kombinirana odjeljenja u PŠ znače mogućnost odgoja sličnog obitelji – stariji i mlađi uzrast učenika u istom razredu, veliki značaj za lokalnu zajednicu (iskustva pokazuju da ukidanjem područnih škola dolazi do degradacije kulturnog i javnog života manjih sredina). Osim toga, činjenica je da je školstvo u Međimurju već dosta racionalizirano samim time što ukupni izdatak po učeniku kod nas iznosi nešto manje od 2000 kuna, dok se npr. za Istru izdvaja skoro 3500 kuna po učeniku. Ove jeseni će se valjda (napokon) donijeti i mreža škola za županiju pa ćemo vidjeti hoće li se što ukidati. Prema Ustavu RH obrazovanje bi trebalo biti besplatno. Ovdje treba napomenuti da nigdje na svijetu nema ništa besplatno, pa tako ni obrazovanje kod nas ne može biti badava. Da bi krajnji korisnik imao besplatno obrazovanje potrebno je izdvajanje. To hrvatski građani (oni koji rade) i čine. Kroz porezna izdvajanja zaposlenici pune proračun iz kojeg se financira školstvo. Porezna izdvajanja se nisu smanjila već dugi niz godina, ali se zato smanjuje broj upisanih prvašića – svake godine njih više od 1000. Iz toga bi se dalo zaključiti da svake godine po učeniku ima više novaca, a to bi se onda trebalo osjetiti i u kućnom budžetu. A je li to zbilja tako možete upitati roditelje. Samo za prvi razred OŠ i to za knjige, bilježnice i osnovni pribor morali su izdvojiti najmanje tisuću kuna. Kako dijete raste tako se povećavaju i izdaci. Najskuplji je naravno fakultet gdje treba platiti upis, stanovanje, hranu, literaturu i još puno toga. Na kraju se sve svodi na to da će svoju djecu moći školovati samo bogati. Kako Hrvatska više nema srednjeg sloja, zbog materijalnih (ne)mogućnosti većina djece će ostati na srednjoškolskom obrazovanju. Ulaganje u ljudski kapital, kao jedan od glavnih prioriteta za stvaranje modernog i konkurentnog gospodarstva utemeljenog na znanju, na taj način postaje samo neostvarena želja. Da ne govorimo o tome kako će i oni malobrojni sretnici sa diplomama otići trbuhom za kruhom u inozemstvo. Ja ih sigurno neću zbog toga osuđivati. Pristojno plaćeni posao ovdje će teško pronaći, a obitelj im je do grla u dugovima jer su ih financirali preko svojih mogućnosti. I to je često jedini način za opstanak. Za sam početak školske godine zaželio bih sreću i uspjeh učenicima i studentima. Stečena svjedodžba ili diploma je dobra garancija i preduvjet uspjeha za cijeli život. I bez obzira na to što nam je prosvjeta daleko od idealnog, zaposlenici u školama sigurno su se oboružali strpljenjem, kompetencijama i spremnošću da i ovu školsku godinu započnu i odrade na zadovoljavajući način.